OPRAVDANOST

Biljne bolesti, kukci, glodavci, korovi i ostali štetni organizmi stalna su prijetnja poljoprivrednoj proizvodnji od trenutka kada se ona počela organizirano provoditi. Uvođenje sintetskih pesticida za suzbijanje štetnih kukaca prije pedesetak godina izazvalo je veliki entuzijazam te se smatralo da su upravo oni održivo rješenje za sve probleme vezane uz proizvodnju i nestašicu hrane. U međuvremenu su iskrsnuli problemi vezani na negativne neizravne i izravne učinke na ljude i okoliš. Nadalje, zbog česte uporabe sredstava za zaštitu bilja, zabilježena je pojava rezistentnosti štetnih organizama. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO, 2012) rezistentnost štetnika je sposobnost kukca da se odupre učinku insekticida, odnosno kukac postaje otporan na toksične učinke putem prirodne selekcije i mutacije. Ova definicija razlikuje se od definicije organizacije IRAC (Insecticide Resistance Action Committee) (IRAC, 2016), koja okuplja neovisne znanstvenike i stručnjake poljoprivredno kemijskih tvrtki. Prema IRAC-u, rezistentnost štetnika u poljskim uvjetima je nasljedna promjena u osjetljivosti populacija štetnika, koja se očituje u ponovljenoj smanjenoj učinkovitosti primijenjenog pripravka, a da je isti primijenjen u skladu s preporukama za određenu vrstu štetnika. Definicija IRAC-a, iako pragmatična, manje je „osjetljiva“ s gledišta uvođenja antirezistentnih strategija (Insecticide Resistance Management, IRM) suzbijanja štetnika u polju. U oba navedena slučaja, potrebne su odgovarajuće tehnike (biološki, biokemijski i/ili molekularni testovi) za određivanje mehanizama uključenih u proces stvaranja rezistentnosti kao i za provođenje nadzora rezistentnosti bilo na razini jedinke i/ili populacije (WHO, 2012). Pojava rezistentnih populacija štetnika rezultat je učestale uporabe iste grupe insekticida u njihovu suzbijanju. Kroz taj proces selekcije, populacija štetnika postupno razvija otpornost na insekticide. U konačnici, jednom učinkovit pripravak više neće imati učinkovito djelovanje na rezistentnu populaciju.

Rezistentnost kukaca na nekad masovno primjenjivan sintetički insekticid diklor-difenil-trikloretan (DDT) zabilježena je 1947. Od tada do danas utvrđena je rezistentnost brojnih štetnika na gotovo sve grupe insekticida na tržištu. Rezistentnost se javlja u razdoblju od 2-20 godina od trenutka njihovog stavljanja u promet. Pojavom rezistentnosti, primjena insekticida postaje sve češća, ali u konačnici pripravak mora biti zamijenjen novim. Pojava rezistentnih populacija štetnika na insekticide sve je veća. Poljoprivrednici na području SAD-a tijekom 1940-tih godina trpjeli su gubitke od 7 %, a 1980-tih i 1990-tih gubitak je bio 13 %. Iako se u svijetu koristi sve više insekticida, više od 500 vrsta kukaca, grinja i pauka razvilo je određenu razinu rezistentnosti (IRAC, 2016).

Nekoliko je načina razvoja rezistentnosti kukaca na insekticide: fiziološka, rezistentnost na mjestu djelovanja, morfološka i psihofizička rezistentnost. Bez obzira na tip rezistentnosti koji pojedini kukac razvija, ona proizlazi iz selekcije genetske modifikacije u jednom ili više gena koji se pojavljuju migracijom i/ili mutacijom. 

Pojava rezistentnosti može ugroziti učinkovito suzbijanje štetnika što se može spriječiti pro-aktivnim djelovanjem koje podrazumijeva monitoring pojave rezistentnosti štetnika. Ukoliko se rezistentni aleli nekontrolirano nakupe, rezistentnost u populacijama može postati „fiksna“. Antirezistentne strategije vrlo vjerojatno neće biti učinkovite u vraćanju osjetljivih populacija štetnika nakon što je populacija dosegnula visoku razinu rezistentnosti. Brojni autori navode kako je praćenjem, karakterizacijom i predviđanjem pojave i širenja rezistentnosti moguće duže koristiti postojeća sredstva za zaštitu bilja (Abbott, 1925; Foster, 2006; Liu, 2012). Praćenje rezistentnosti trenutno najviše ovisi o biološkim istraživanjima, a podaci se registriraju kao postotak mortaliteta i/ili „knock down“ (KD) učinak (WHO, 2012). U istraživanjima je moguće uporabiti određene koncentracije i doze ili određivati srednju letalnu dozu (LD₅₀). Rezistentnost se također može utvrditi biokemijskim testovima kojima se detektira aktivnost enzima povezanih s pojedinim tipom rezistentnosti ili molekularnim testovima utvrđivanja rezistentnih alela. Svaka od dostupnih metoda ima svoje prednosti i nedostatke; biološki testovi nisu dovoljno osjetljivi (ako se koriste određene koncentracije) ili zahtijevaju veliki broj živih kukaca (određivanje LD₅₀), dok biokemijske i molekularne metode nisu dostupne za sve tipove rezistentnosti ili zahtijevaju specijaliziranu i skupu opremu (Corbel i N`Guessan, 2013). Neke zemlje provode proaktivni program praćenja rezistentnosti na insekticide ili Bt toksine (Tabashnik, 2015), istraživanjem rezistentnosti poljskih populacija. Iako postoje preliminarni podaci o razvijenoj rezistentnosti nekolicine važnih štetnika (repičin sjajnik), sustavno praćenje rezistentnosti štetnika u Hrvatskoj ne postoji.

Najučinkovitija strategija usporavanja pojave rezistentnosti štetnika na insekticida je poduzimanje svih raspoloživih mjera. U tu svrhu, preporučuje se primjena antirezistentnih programa (Insecticide Resistance Management - IRM) koji su dio integrirane zaštite bilja od štetnika (Integrated Pest Management - IPM). Antirezistentni programi obuhvaćaju tri osnovne komponente: monitoring kompleksa štetnika u polju i promjena u gustoći populacije, ekonomski prag štetnosti i višestruke integrirane strategije suzbijanja štetnika. IRM je znanstveni pristup suzbijanja štetnika kroz dulje razdoblje koji sprječava ili usporava razvoj rezistentnih populacija štetnika te smanjuje negativne učinke rezistentnosti na poljoprivredu (Onstad, 2007). Osnovna strategija za IRM je uključiti što više različitih strategija suzbijanja za određenog štetnika, uključujući uporabu kemijskih i bioloških insekticida, korisnih kukaca (predatori/paraziti), agrotehničkih mjera, genetski modificiranih biljaka (gdje je dopušteno), plodosmjene, otpornih sorti te kemijskih atraktanata i repelenata.       

Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj odvija se na 1.302.000 ha. Od 874.000 ha oranica i vrtova u Hrvatskoj (Statistički ljetopis, 2014), oko 290.000 ha zasijano je kukuruzom, a 305.000 ha žitaricama (uključujući pšenicu, ječam, raž i zob). Iako proizvodnja krumpira i uljane repice ne zauzima veće poljoprivredne površine (oko 10.000 i 18.000 ha), važne su kulture u poljoprivrednoj proizvodnji Hrvatske. Voćnjaci zauzimaju oko 32.000 ha, a jabuka se proizvodi na 6.500 ha. Proizvodnju ovih kultura ugrožavaju mnogi štetnici od kojih su najvažniji kukuruzna zlatica (Diabrotica virgifera virgifera Le Conte), krumpirova zlatica (Leptinotarsa decemlineata Say) i jabukov savijač (Cydia pomonella L.).